Pogledao
ja ka otvorenom prozoru i nastavio da pere ruke, dok mu je rukav košulje
postajao natopljen vodom. Utiša mlaz vode i krenu ka labavom komadu odeće da ga
spasi poplave. Tada ugleda par ogrebotina na podlaktici i seti se nedavnog pada
na asfaltu, nakon dugotrajnog trčanja pored reke u neudobnoj obući. Bila mu je
povređena i noga, na njenom najvažnijem delu – stopalu – ali se sa tim
probijajućim bolom nekako izborio. Osećao je kako mu se žulj – nova bolna rana u
vidu žućkaste kesice ispod noge – slobodno njiše sa svakim pokretom. Nogom u
papuči, slučajno, nagazi jače po kupatilskom podu i oseti pucanje spljoštenog
balona i njegovo rasipanje tečnosti svuda po donjem delu stopala. Bolelo je jako,
ali jenjavalo. Znao je da će ga nožni napor ostaviti na miru. Smaknu čarapu da
bolje osmotri predeo od povrede i tada vide da je koža malo sasušena, spremna
da se otkine sa svog zdravog ostatka. To uradi s njom, i otarasi se još jedne
brige u hodanju. Za bacanje umrtvljenog dela svog tela iskoristi otvoreni
prozor. Mogao je da se vrati treningu, ali u drugim patikama.
Novi dan počeo mu je sa Suncem, oslobođen jake
kiše prethodnog dana. Kretao se kroz još jedno julsko jutro, i dalje ne
ubrzavajući hod. Do staze koja mu služi za trčanje ostalo je još stotinak
metara, pa ih iskoristi za bolje razgledanje okoline, ukrašene nekim novim
građevinama. Mesto pored reke čekalo je samo na njega. Započe svoj dugo
pripremani kas, sada u mnogo mekšoj obući. Plan je bio da ovde provede sat
vremena pre nego počne pripreme za današnji radni dan. Trčao je, ne okrećući se
za sobom, ali ubrzo primeti neki poznati zvuk. Zvuk koji ga prati svakog dana,
lavež njegovog psa ljubimca, velikog prijatelja. Nije mogao da prekine svoju
vežbu, ali je zbog psa, za kog se naročito zabrinuo, morao.
Pas, videvši kako njegov gazda zastaje i okreće
se, tada ubrza svoj hod. Zamalo mu ne skoči do glave.
„Polako“, reče mu gazda. „Kako si izašao?“, reče,
okrenut ka ljudima koji su stajali pored reke i bacali kamenčiće u vidu
višestrukih žabica. Onda se sa osmehom vrati svom šarenom drugaru i, zagrlivši
ga, podiže ga ka sebi.
Morao je da nastavi. Pas je mogao da trči pored
njega, sve dok se ne umori.
Nošen blagim letnjim vetrom, pređe narednu etapu
puta bez mnogo napora. Put je skretao na način na koji je reka zauzimala svoj
dalji pravac, i odatle se pružao pogled ka gradu. Čim ugleda klupu, spusti se
na nju, a na njeno sedište ubrzo stiže i džeki.
Prešao je tek pola predviđenog puta, i trening je
mogao da napusti tek kada ga završi. Još jedno neispunjavanje sportskog
rasporeda će samo zauvek poremetiti njegove vežbe, planirane za ovu godinu.
Noge su mu bile odmornije nego ikada, pa ustade i produži prateći druge ljude, posetioce
gradske rečice. Nikada se nije trkao s nekim odavde, nije morao ni sada. Ali ga
preteče i pas, koji požuri da stigne one ljude ispred njih.
Tada je morao da ubrza.
Pas sustiže one ljude, trkače ovog mesta, i tada
zalaja na njih. Bio je spušten do zemlje, nešto po njoj tražio.
„Ne diraj ih!“, reče mu gazda. „Beži!“
Žena se uplaši nove pseće pretnje, videvši ispod
njegove crne njuške dva reda oštrih zuba, kako se spremaju na proždiranje. Pas
je besneo.
„Skloni se odatle!“, reče mu gazda, ali se on
samo udalji jedan korak i odatle beše glasniji u svom napadu lavežom, koji se
nije smirivao.
Sustiže ga i uhvati za ogrlicu. „Sad si moj“,
reče mu. Obrati se ljudima: „Ne plašite se, neće vam ništa, voli da juri za
nepoznatima.“ Onda upotrebi i drugu ruku, jer je pas pretio da se oslobodi
stiska slabe ruke. „Šta ti je?“, reče mu, i tad pogleda ka ljudima koji su se
tresli na nogama u kratkim pantalonama.
Pas se malo umiri. Kad se ono dvoje staraca
udalji od njih, on tada odustade od napada. Ali se okrenu ka gazdi režeći na
njega.
Morao je da prekine trening i krene kući zbog
psa. Da ne bi bilo sličnih ispada morao je da ga uhvati i odvede do kuće. Pas
mu se istrže iz ruke i tada krenu na njega šireći svoju bodljikavu vilicu.
„Sada si preterao“, reče ovaj, i poče da mu
glasno naređuje. „Sedi! Odmah da si prestao! Dole!“
Pas se osloni na svoje spuštene šape i na njima
zamalo ne zaspa. Vreme za odlazak kući. Podiže ga ka sebi, a on tad zamaha
šapama. Pogled mu je bio ispunjen psećim smehom.
Bili su kući, nakon dugotrajnog nagovaranja psa
koji je više voleo da puzi po travi i asfaltu. Vezao ga je lancem, koji je
slobodno virio iz pseće kućice, opružen po betonskoj stazi. Pas se nije
protivio, ali je ubrzo zalajao. Drao se na svoje,
isto onako preteći zubima.
Ušao je u kuću, i video da je zakasnio na posao.
Sutradan je bilo vreme za odlazak tačno na vreme pre početka popodnevne radne
smene, i tada neće biti besnih pasa koji bi mu smetali u tome. Spavao je. Radio
je to lakše nego dosad, znajući da je pas vezan i sprečen da negde pobegne i
tamo nekog napadne. Ali je tokom noći čuo nešto, u šta nije hteo da prvo
poveruje. Bilo je to nešto sastavljeno od ljudskih reči, a izgovorio ga je pas.
Da!, tvrdio je sebi uvek stišavajući
misli, zbog početka velikog mentalnog napada. Nije smeo da ponovi ni delić
onoga što je čuo, krio je to duboko u sebi. Žena se okrenu na drugu stranu, ni
ne probudivši se od zvuka psećeg zapomaganja. To pseto nešto je htelo, sada
usred mrklog mraka kada je jedini zvuk tek od lepeta krila zalutalih insekata.
Zato je dobro čuo svaku pakosnu reč. Nije verovao da sekvenca loših impulsa
sadrži reči – njegovo ime – koje su nizale jedna za drugom bez imalo greške, a
njemu noge, tresući se, smakle pokrivač sa kreveta. Prozor kroz koji je dopirao
zvuk nemilog bio je širom otvoren zbog letnje vrućine – zatvoriti ga bila bi to
greška koja bi suprugu odmah podigla iz postelje i izložila zvuku životinjskog
napada.
Nakon teških trenutaka, obojenih treperavim
zvucima paklenog orkestra, on zaspa. Novo jutro beše nalik prethodnom. Pas je
ležao na svom mestu, tamo grickao kost.
Danas je mogao na novi trening, a i pas
ga ne bi pratio, bolje vezan lancem.
...