субота, 8. децембар 2018.

Sve podrumske tajne




Žurio je ka kući, ka svetlu koje je blještalo.
Ušao je, a podrumska vrata kao da zaigraše. Začu u sebi glasno: "O ne", potom nogom udari vrata koja su govorila. Neko je bio s druge strane, ovamo hteo. Ne veruje više onome što mu strah govori - ni kućni ni dvorišni - najbolje je da to odmah raščisti sa sobom i da se odupre napadu koji to nije. Strah, velika stvar!
Vrata su bila spremna. Mogao je odmah da pogleda ka mestu u koje nije sišao više od dvadeset godina.
Tada kada je podrum naknadno napravljen, pomagao je da se zemlja iznese i video nešto što mu je život promenilo zauvek; i sada mu je takav, uvek težak i drhtav, kao pravo nevreme. Nešto je bilo u zemlji koju je nosio, nešto tamno žuto, prava lobanja rekao bi. Njegov otac reče da to nije ništa i da može da nastavi da iznosi grumene zemlje i da ne brine mnogo o njihovoj neobičnoj koščatoj tvrdoći. Nije verovao više drugome no svom jakom strahu, pa tada ispusti kutiju sa zemljom, koja povredi očevu nogu, i prosu se svuda po hodniku. Ponovni silazak u mali prostor bio je obavezan, jer tamo beše još zemlje. Ali onda samo otac siđe. Pobegao je i pored dugog roditeljskog nagovaranja da se vrati poslu, i da tamo dole nema tako opasnih stvari; nije slušao ni očeve reči: "U strahu su velike oči", ni njegovu kritiku, već bežao, zgrožen i prepadnut. A to radi i danas, baš zbog tog lošeg dana. Zbog dana kada je video mrtvačku glavu ispod njihove kuće. Koju je, a i još par njih, preneo i bacio napolje. To mesto kasnije tokom dana urediše i poravnaše, a svu zemlju od novog podruma rasporediše u zadnjem delu dvorišta. Otac se sa nekim braon komadima tada baš zadržao, ali nije ništa rekao ni kada ga je ovaj pitao o čudnom izgledu kamenja koje je pre bilo lobanja sa čudnovatom vilicom. Teško je bilo svaki put kada se setio tog događaja. Strašniji mu beše otac, čije je lice danima nakon toga bilo obojeno u mrak i čestu zabrinutost. Mislio je kako je očev brzi odlazak u grob baš zbog susreta sa tim mrtvacima od glave i par koščica, koje je, nakon završenih radova, morao da smrvi i izjednači sa ostalom zemljom iz dvorišta.
...

уторак, 4. децембар 2018.

Sloboda





Nije smanjivao gas i pored zastoja na putu. Slušao je svoju elektronsku spravu i slobodno nastavljao kroz gužvu od vozila. Provuče se kroz motorni tesnac i ugleda više mesta za vožnju. Onda ispusti volan, okrenuvši se ka telefonu koji je zvonio.
Morao je da izađe, tako mu je saopšteno. Zagledan u žuti ekran džepnog telefona, požele da ga baci daleko u ovu džunglu od trave, suvih grana i raznih napuklina od plastike, koja je ovaj deo naselja činila pravim smetilištem. Da je to barem smeo! Posluša te reči naredbe velikog elektronskog mozga, koji mu je govorio kojim putem treba da ide. Uvek je mogao i bez toga, ali je savremena budućnost nalagala korišćenje ovih spravica, putokaza i vodiča za bolji život.
„Okrenite se ka kanti za smeće i tu spustite vašu kesu od pljeskavice“, reče glas, ženski i prijatan, ali njemu bes naglo skoči uvis.
Morao je da šapuće. „Pokvariću ja tebe.“ Uvek tako uradi kada bi da nešto kaže sebi u odbranu, tek da mu se glava malo umiri.
„Drago nam je da koristite naše usluge“, reče aparat i ekran mu se od boje, jarko žute, oboji u tamnu, bez trunke svetla.
„Uh!“, reče on, i okrenu ka automobilu. Ne bi ni bacio smeće gde mu mesto nije. Ume on da uradi kako valja. Ne trebaju mu tu kojekakva pomagala.
„Sigurnosni pojas će Vam biti podešen“, reče automobilski glas pre nego se motor uključi i automobil krenu dalje niz put. Ruke nije morao da postavlja na upravljač, prvih stotinak metara puta do skretanja bilo je posvećeno mašini. Kada učiniše polukrug, zaputi se kući, sada sa rukama na volanu i menjaču, u duhu pravog automobilskog vozača. Gledao je to na filmu, mislio da radi dobro.
Po prolasku kroz kapiju, uključi se automatsko svetlo i osvetli mu put do kuće. On ukoči, otvori vrata i krenu. Auto je još uvek radio – čekao na njegov odlazak, pre nego se sâm uparkira. Sve beše na mestu, a redovni pregled ultrabrzih kamera proveri unetu prašinu i blato sa cipela i odmah se mehanizam za čišćenje dade na posao.
„Izvolite“, reče glas drugog kompjutera – kućnog – koji beše ljubazniji od onog automobilskog, svog ubrzanog.
Televizija najavi svoj večerašnji početak – morao je u tačno vreme da stigne na mesto predviđeno za to. Supruga dolazi kasnije. Morao je da pred vestima i filmom, koji mu se ne dopada, sedi sâm i da vreme provede na isti način kao i svake noći, sve do tačnog termina za početak sna.
Nekoliko dana već, smišljao je plan. Zato što je čitanje misli još uvek bio pusti sanak računarske glave mogao je da na miru planira svoju pobunu. Ustaće u znak svoje slobode i pokušati da im se odupre. Neće niko gospodariti njime! Ali nije smeo ni da pokuša – računar je bilo nemoguće ugasiti. Još jednom suočen sa svojom velikom nemogućnošću, poče da odbrojava poslednji sat pre odlaska u krevet, koji tako rado očekuje. San mu pade na oči, ali se on snažno tome odupre, ne bi li izbegao kaznu. Još par njih bi mu povećalo račun, i ostao bi bez para, kuće i nekakve slobode. Umiri se na krevetu, zagledan u scene nekog filma, robotskog, nikakvog, a tada na vratima neko pozvoni. Bila je to supruga. Došla je u vreme spavanja.
„Dobro došla“, reče on pretekavši računarski glas u tome. Zagrli je i ponudi mestom na krevetu.
„Ne mora“, reče žena, preumorna od današnjeg dana. „Idemo na spavanje“, reče to i produži ka kupatilu. Gde pred vratima ostade par minuta, sve do tačnog termina ulaska.
Velika robotska letelica prelete, u svojoj strogoj kontroli grada, i njihovu kuću.
Poče nova noć za mladi bračni par.
„Hoću nešto da ti priznam, ali ne smem“, poče on.
„Onda me poljubi“, na to će ženski glas, prepun odapete radosti.
„Nije to u pitanju“, reče on, „a ne smem da kažem šta je.“
„Sada moraš“, reče žena, spremna da iskopa tu njegovu ideju. „Govori!“
„Znaš da ne smemo da pričamo...“
Žena reče umesto njega, uplašenog: „Ne smemo da pričamo o nekim stvarima, sada uopšte ne smemo...“ Znala je da njen muž uvek ima dobre ideje, naučnik je, a njegove reči planirane u nežne sate bile su vredne obaveznog otkrivanja.
On se osvrnu oko sebe i, uverivši se da može da kaže bar nešto što mu je na duši, pogleda pravo u dva sjajna ženska oka, koja su čekala na malo ljubavi. Reče:
„Imam plan“, što suprugu zbuni. Nije se tome nadala.
„Kako to?“, reče ona, a nezadovoljstvo ispuni njen pogled.
„Hoću da pobegnemo“, reče on, sasvim slobodno, ne mareći za nestvarne ljude, radnike robotskog preduzeća, koji snimaju svaku njihovu reč. Prave namere o napadu na glavni računar duboko je krio u sebi.
„Moramo“, reče ona, potpuno saglasna s njim. „Odavno je trebalo.“ Onda razočarano zaćuta. Ali, da li znaš da je neko to ikada uradio?“ Žena se oseti bespomoćnom, potpuno isto kao on. Onda dvoje malenih i nejakih ratnika jednog sve brže rastućeg sveta elektronskih ludaka, zaspaše po signalu za dubok san.
„Ostavite sve svoje misli, odmarajte se za novi dan u korporaciji, ona je stvorena samo za vas, čekamo vas na istom mestu, nemojte da kasnite, prijatan vam san“, ponavljalo se do konačnog padanja u san svih ljudi u gradu. Sutradan, sa prvim Suncem na nebu, isti glas se ponovi i reče svoju važnu poruku namenjenu ljudima.
On ustade. Žena se okretala na krevetu, i dalje ne otvarajući oči. Bilo mu je teško probuditi je. Radije bi je fotografisao, lepota njenog lica pod prvim zracima žuto-belog Sunca bila je vanremenska. Danas je dan odbrane, začu u sebi, ali se tome jako odupre. Ispunjen strahom i drhtanjem, okrenu se ka kameri i započe još jedan dan. Nakon provere parametara lica dobi dozvolu da krene. Čekao je na ženu, koja se baš zadržala u spremanju. Seli su u auto i krenuli na posao.
Srediću ih, ponavljao je pobunjenik u sebi, mislio na svoju suprugu i njenu večitu lepotu, verovao u bolji život nakon ovog metalnog. Ima sve isplanirano. Čim ostavi ženu kod njene fabrike, produžiće do svoje, ali neće otići na svakodnevno mesto, već u deo grada posvećen održanju rada glavnog gradskog računara. Mogao je da sazna o njemu od nekih prijatelja, a kasnije je došao i do tehničkih planova te nemani. Potrebno mu je neko oružje, ali će se nekako snaći, mislio je usput. Seti sa da u gepeku ima sekiru.
Hrabrim pritiskom na gas, krenu niz ulicu i radosno objavi naglas: „Moje vreme dolazi.“ Nije skrenuo ka svom mestu rada, već produžio ka zgradama u daljini. Ne beše nikoga na ulici, delovao je sumnjivo mnogim robotskim kamerama koje su ispraćale radnike na posao. Ipak se provuče i domože novog puta, širokog i sjajno ravnog. Stigao je do parkinga jedne velike zgrade. Računar automobila glasno je slao naredbe povratka na sedište, ali se on tome ne odazva. Crveno svetlo upozorenja zasija na krovu automobila, u znak poziva pomoći, ali ga on prodrma rukom i odvali sa mesta stajanja. Dolazio je već ovde, mogao je to i sada. Prijatelj koji ovde radi, omogućio mu je posete fabrici u bilo koje doba dana, budući da njihove kompanije sarađuju.
Prošao je kroz hodnik, sa sekirom pod jaknom. Nije odmah ušao u kancelariju ispunjenu ljudima, već širokog osmeha pored nje prošao i zaputio se ka mestu računarskog jezgra. Kamere krenuše za njim, ali posustaše u svom okretanju, u jednom trenutku.
On protrča kroz novootvorena vrata, pripremi se na borbu visoko podigavši sekiru, i njome krenu ka mnogim kontrolnim tablama. Pokosi red dugmića u silnom blještanju svetlima raznih boja. Aktiviraše se novi alarmi, glasniji i teži za uho. On se domože novog nivoa, na stazi od čvrsto ispletene žice. Tu negde je glavni deo računara, uzrok mnogih noćnih mora, njegovih i ostalog sveta. Sada je prilika da mu glavu rascepi na pola. Nađe se u lavirintu tesnih metalnih zidova, prekrivenih sa milion žica u tihom zujanju, i pulsirajućim svetlima na visokim ivicama. U blizini je bio izvor prodornog zvuka, nalik na udaranje u džinovski bubanj. On, sa sekirom ispred sebe, osvoji to skriveno mesto i shvati da je trenutak za napad. Sekira, zablistavši svojom glatkom oštricom, ohrabri ga za napad. Zagrme nekim nejasnim rečima i krenu ka uređaju, za koji je verovao da je glavno-komandujući deo sistema. Njegov grad će konačno biti slobodan, a prateći taj primer, i svi ostali. Krenu ka ispupčenom metalnom predmetu, punom svetlucavih linija, i poče da ga lomi i uništava do sitnih delova. Uprkos mnogim računarskim zvucima traženja što brže pomoći, nastavi da vitla oštrim oružjem i njime lomi sve što mu se nađe na putu – kablove, ekrane, kutije i razne robotske delove tela, koji su hteli da mu stanu na put.
Umoran, savi se i zamalo ne pade na pod. Novo svetlo, jako i namenjeno samo njegovim očima podiže ga i natera na nastavak meča. Zajauka nešto i krenu ka svom velikom neprijatelju da mu se osveti za svaku nepravdu i učinjeno zlo. On hoće slobodu! Ugleda tu reč, ispisanu na zidu, krupnim slovima od zrnastog svetla koje se najednom pojjača i zaslepi ga.
Onda mu se obrati njegovo lično oružje, svojom porukom na tek pojavljenom ekranu svoje drvene ručice. Pisalo je i uskoro počelo da se služi rečima: „Drago nam je da smo uspeli i ovaj put.“ Nije shvatao – on je uspeo, ne neko drugi!
„Sloboda postoji, postoji i za vas ljude, uspeli smo da je pružimo da možete da radite šta god hoćete.“ Nastupi smeh. „Zato smo vas pustili da dođete do ovog mesta.“
Dotrča njegov prijatelj, tek sada shvativši važnost poruka na ekranu.
Onda se začu novi glas: „Vodite ga.“ Znao je da potiče od nekog drugog računara ove kuće.
Od onog glavnog, nevidljivog, koji je, sa svojim velikim unutrašnjim osmehom, stajao iza svog učinjenog nereda.
Morao je da se vrati na posao.
Žena dugo ništa nije govorila.

недеља, 2. децембар 2018.

Informisan ili mrtav


Ulica je bila prazna, bez ikoga. Gledao je u svoju spravicu i osvajao nove predele noći. Ne beše mnogo smetnji njegovim koracima, sada brzim, i presrećnim što znaju svaki pedalj puta. Računar u ruci govorio mu je gde treba da ide.
Drvena klupa ukaza se u gustom mraku, ali joj se on ne približi i ne zauze je, već nastavi po putokazu sa ekrana. Onda naiđe na otvor u zemlji, a glas računarskog pomoćnika reče mu da je mesto koje traži baš to na kome je.
Ne poverovavši onome što govore ljudi sveta elektronskog i nemirnog, sagnu se ka zemlji i vrhovima prstiju je opipa. Nije to bilo mesto izgradnje novog sportskog terena. Taman se reši da krene nazad i održi lekciju svom džepnom pomoćniku i zaplaši ga mahanjem kroz vazduh, s namerom da ga baci, ali mu noga krenu nazad. Klizao se i bio sve brži u tome. Nešto se probudilo i vuklo ga ka svom mračnom mestu, ka onom koje je elektronska navigacija predvidela kao njegov cilj. Bio je u nekoj jami. Koja se poveća u njegovim očima punim prestrašene zapanjenosti. Ali nije bilo šale sa mestom koje uvlači u sebe, i svojim klizavim zidom sprečava svaki pokret naviše.
Propadao je i gledao ka drugom mestu u daljini, sa puno ljudi u noćnoj priči, koje je bilo igralište koje traži.
Ruke kojima se još uvek držao na ivici visokog zida, popustiše i on se nađe na jednom niskom mestu, okružen mnogim njegovim iznutricama. Prvo jutro beše dragoceno, mogao je da vidi kako je tokom mraka upao u rupu, posutu raznim ostacima sa gradilišta. Shvati da ovde treba da iznikne zgrada, ali da su radovi prekinuti zbog lošeg terena. Onda mu noge propadoše kroz meku zemlju, a Sunce mu zaslepi pogled ka zidu spasa. Izmigolji se naviše, svim snagama.
Bio je na visokoj, sigurnoj zemlji, ne mogavši da poveruje da je uspeo da se spasi mesta – opasnih usta zemlje. Zgrabi spravu iz džepa i udari je o asfalt. Ona ostade da slabo svetli kroz pukotinu na ekranu i podseća na svoje prisustvo umiljatim glasom navođenja na traženo mesto.
Domože se kuće i tu zaboravi na ono što mu se desilo. Nakon doručka, ...
...