Poznajem ga, priča sa mrtvima.
Nerado je uvek govorio o toj svojoj moći, i ljubomorno je čuvao za sebe kao da
je neko mogao da mu je oduzme, a kad god sam uspeo da ga nagovorim na priču,
ona nije bila nimalo prijatna. Voleo sam da slušam o mračnim temama i o svemu onome
što ne čujem svakodnevno. Prijatelj bi počinjao da se ispoveda, sav radostan, a
nastavljao zbunjeno, kao da mu neko ne dâ da govori.
Te noći dugo smo sedeli pred
televizorom.
„Groblje!“, reče on. „Jel znaš
koga ima tamo?“, reče mi, a pogled mu se ukrasi misterijom. „Praznih rupa – mrtvi su odavno pojedeni.“ Smeškao se zbog svog velikog poznavanja materije.
„Te stare kosti stoje i trunu, a duše ih obilaze, da im se još jednom
obraduju.“ Zaćuta, ali brzo nastavi. „Jel znaš šta mi se jednom desilo?“ Znao
sam da sprema novi napad na mene, kako to nekada radi. „Zalutao sam jednom na groblju, i na mene je tada nešto
krenulo.“
Počinjao je da od mene stvara
istog takvog čoveka. Mislio sam da će me pogoditi strela njegove nesreće i da
će moja čula uskoro osećati nešto više.
„Mogu da ti predložim nešto?“,
reče on.
„Ne!“, bio sam glasan u svom
odbijanju.
„Da prošetamo malo...“
Igrao se sa svima, pa i sa
mnom. Nisam to voleo kod njega, ali znao sam da ću ako ga poslušam, doći do još podataka; njih mi je sveska bila
puna – i tražila još takvih mrtvačkih tema.
Ali on beše drugi čovek. Prepun
osmeha, okrenut ka ljudima na ulici kao da ih sve dobro poznaje, mahao je i
radovao se prolaznicima.
Noć beše stvarno prejaka u svom
mraku, uprkos mnogim svetlima na ulici, koja su sada bile blede tačke.
„Kasno je za kafu“, reče on. „Možemo to sutra, na istom mestu.“
Složio sam se s tim – morao
sam. Bez mnogo reči, on pokaza da mu je današnji dan bio pretežak i da je vreme
za odmor. Mahnu mi samo, kada smo bili blizu njegove kuće, i brzo produži ka
kapiji.
Nisam mogao da zaspim, misleći
na ono što mi je rekao. Ka meni krenuše noćne slike od isparenja, snažne i
plavičaste, ali brzo spustih glavu na jastuk, pa me nova nesreća preskoči.