уторак, 31. август 2021.

Početak priče u nastajanju

 Pričaću vam o njemu. Taj čovek kog dobro znam, bojao se insekata, mrava najviše.

Uvek kad po zidu zagmižu, sve te crtaste prilike u crnom, oklopa kao od jakog čelika, on pobegne od njihovih pokreta, koji sjajem jake oštrice šljašte. 

Beži od njih i kada ih nema, kada mu je um napregnut i ne misli uvek dobro. Kad god pogleda ka danu od svetla u njemu ne vidi ništa drugo sem mreže kukavca od loše namere.

Ali mi nije težnja bilo kakvo ismevanje te nečije loše navike, već da o njoj više kažem, jer prijatelju treba pomoći.

Voleo je sprejeve.

...





петак, 14. мај 2021.

Fotografske radosti

Ulica je bila čarobno osunčana kada sam tog dana izašao u šetnju. 

Na sledećem lagodnom metru prijatnog puta, ugledao sam ljude kako nešto rade spram crkvene ograde. Prišao mi je jedan čovek i rekao: „Jel možeš da nas slikaš?

Od njegovog prijatnog smeha, kao i par zgodnih dobacivanja prijatelja iz grupe, zamalo da posustanem i uradim to sto traži.ž

Pobegao sam kući, uvio se u krevetski pokrivač, i otuda dva dana nisam izlazio.

Zvona u gradu, još jedna vest na televiziji, velika mudrost tek pojavljenog lica, prolaznika pred kamerom: „Napredak jedne zemlje meri se“, reči su mu bile do bola razvučene, „smanjenjem rastojanja od crkve ljudi koji se pred njom krste, kao i“, tada se glasno obradovao, „njihovim poziranjem i autoportretisanjem pred tim građevinama?" Tapšao je samom sebi, potom udaljio.

Okrenut leđima, nešto je tamo u velikoj tajnosti radio. Onda pokazao sav sjaj svog osmeha i fotoaparat usmerio ka crkvenim vrhovima. 

Nova reportaža: nova-ista kula grada budućnosti, svetlo i sjaj velike ne-tako-tehničke raskoši.

среда, 12. мај 2021.

Početak priče u nastajanju i njen nastavak

Pričaću vam o njemu. Taj čovek kog dobro znam, bojao se insekata, mrava najviše.

Uvek kad po zidu zagmižu, sve te crtaste prilike u crnom, oklopa kao od jakog čelika, on pobegne od njihovih pokreta, koji sjajem jake oštrice šljašte. 

Beži od njih i kada ih nema, kada mu je um napregnut i ne misli uvek dobro. Kad god pogleda ka danu od svetla u njemu ne vidi ništa drugo sem mreže kukavca od loše namere.

Ali mi nije namera bilo kakvo ismevanje te nečije loše navike, već da o njoj više kažem, jer prijatelju treba pomoći.

Voleo je sprejeve.

...





петак, 30. април 2021.

O vremenu

hodam unazad po stazama enigme

tamo kod sfingi u Egiptu večnom

na kraku zvezde od Sunca jakog

ruke mi lebde po kamenju jasnom








субота, 4. јул 2020.

Kratki La boheme prepev

La boheme, la boheme,
Ja bejah mlad, a lepa ti

La boheme, la boheme,
Još sam mlad, a lepa ti

La boheme, la boheme,
Biću uvek mlad, i lepa ti

недеља, 23. фебруар 2020.

Moj grad - početak priče

Nije rekao ništa. Čovek koji je čekao da se rasprava nastavi, odustade i okrenu se. Ovaj ponovo ništa ne reče. Posvećen svojim važnim spisima, na njima produži ovu tešku noć, svu sjajnu od neba hiljadu meseca.
Napisao je ovo, odmah pored prve formule budućeg svemirskog leta: „Mesec je moj, po njemu ću uskoro hodati.“ Bila je to samo pričica, ali za njega nešto što će se jednom desiti. Niko mu nije verovao, govoreći kako uvek bunca i celo naselje plaši. Jer niko nije mogao da vidi isto što i on, to, zapravo, niko nije smeo. Čekao je da se dan završi; po svim procenama nije bilo težeg do sad. A moralo je nešto dobro danas da se desi, nešto po čemu će ova noć dobiti nagradu najbolje, što je jednu tešku sunčanu buru napokon smirila.
Čekaju ga svi, i doduše, mirni su. Kad ne posluša druge, naljute se i odu, pa tako i ovaj zadnji. Ali to zato što se nisu složili oko matematičkih sastojaka, što će njihov put uskoro pogoniti na maloj četvrtastoj ploči sve gore do velikog druga u žutom; Mesec njegovo mesto, oduvek je to.
Računao je brže od pentijuma, i bio nadomak kraja koji dugo čeka. Još malo, još koji brojčani redak, i gotovo je sa programiranjem. Onda dolazi ono što čekaš, reče to sebi sav od ponosa. Ruke su mu igrale. Ispusti olovku, i ka njoj se brzo sagnu. Napisaće još i ovo: „Mesec je daleko sekund i nešto ako lampu jaku uperiš ka njemu, i ako se dobro sa sijalicom slažeš, povešće te gore, na taj put veliki.“
Raketu su pravili iza kuće. Bila je kao jedna velika šerpa, i dobro pokrivena, sa prolazom za jednog većeg čoveka, i sa par jakih metalnih nogu. Sa tom napravom, mogli su gore odmah, ali je ovaj dugo odlagao polazak i uvek počinjao novu računicu. Ako mora da prizna sebi, plašio se puta. Jer dalek je i svakakvog crnila pun. Šta će gore: kad se tamo jednom nađu, moraju da skrenu na prvom svemirskom semaforu a da tada ne pogreše. Da li će uspeti, znao je to samo onaj druškan gore, onaj što se sada sladi u svom nakrvivljenom srpu punom jakog žutila?
A šta će tamo, često je velike noćne rasprave sâm sa sobom vodio, i krevet koji se pod njim mučio, nazivao velikom neznalicom? Nema ničega gore na sivim stenama, pune su velike prašnjave starosti svemira praistorijskog, i ne govore jer to od mraka ne smeju. Vlada gore neka druga sila, jedna vidljiva, ona koja velike nebeske radosti donosi, ali i svaki zamišljeni mir odmah briše.
Kako krenuti u tu nežnu noć? Nema snage što će taj put preći, a nijednom na njemu ne zastati. Gore je jedna druga lopta, od Zemlje manja, ali ona mnogo opasne naravi. Pravi su zubi vampira od praiskona, što gore samo čeka, što gore samo tiho svetove proždire. Ipak će se na put junak dati. Dokazaće kako može više od drugih, i kako su ostali samo jedna obična naučna balafurdija.
 A taj dan veliki dolazi. Crtica za crticom, naučni crtež skoro gotov beše. Još malo brojeva, i po koje dobro slovo, pa će skica postati novi naučni pečat. I poslužiće njihovom malom brodu, što za pogon koristi novo gorivo. Tajno je ono, i biće tako dok je veka na svetu ovom teškom. Ako nikome ne otkriju recept, ostaće zauvek njihov. Neće to niko. Ipak misli kako je potrebno važne nalaze u ovoj divljoj prirodi reći i drugima, pa tako celom svetu pomoći u pomaku ka sutrašnjici. Ili sve prećutati.
Čovek što nedavno od njega ode, drugi je koji se ne slaže s njim. I prethodni u glasnoj svađi napusti njihovo naučno mesto. Ostao je sâm, i zato se važni let ne dogodi. Jer ne sme u prostornu kapsulu sâm, to ne može tako lako, kada nema drugih pametnih ruku nad mnogim računarskim dirkama svemirskog broda.
Razmišlja nešto, može gore stvarno bez ikoga. Ne pomaže druga ruka, već samo mnogo smeta, on sve može bolje od bilo koga. Tako će da uradi, već danas.
Nebo se zacrni kao pred kišu.
Još malo doterivanja svetlosnog repa broda, i biće to trka veka. Načiniće oko Zemlje hiljadu krugova, jer radost će mu tada biti neviđena. Taj dan dolazi.
Gledajući na sat, u sebi se tiho radovao. Nije mogao da zaustavi novi san, jer on naglo stiže. Tamo u predelima velikog mira beše lepše nego ikada, trčao je putem uzvišice, i fudbalska lopta, sva po gornjem sloju neravna, ka njemu ja išla kao da je neko ovamo poslao jakim degažiranjem. Meseče, od mene idi, nije nam dan, zato odustani. Jer ja tamo dolazim. I u snovima je znao šta reći mnogim crnkastim utvarama. Uspeo je sada, sve ih oterao. Ali noć ova najduža beše. Nova staza odvede ga do broda koji je sada čovek. Koji govori i pomera se kako mu luda ćef naloži. I smeje se pokvareno, kao da se svom izumitelju ruga. Nova snena prepreka, novo naglo ustajanje iz kreveta. Nije verovao da se to desilo, da ga njegove naprave napadaju zato što ih je šutnuo na drugi svemirski kraj. Nije to morao, ali se on ništa ne pita, to su neke skrivene želje čovekovih dalekih vremenskih saputnika, one koje moždanim vazduhom noću lebde.
...

субота, 11. јануар 2020.

Želja svemira


Hoću u noć mlaku da od pesme trčim
Kao komad žita što na vetru šušti
I da tamo vidim ono što me čeka
Tu lepotu sjaja, svu veliku i jaku

I onda kad Mesec na nas žuti padne
Da vidim njeno lice sreće
I da kažem što danima već hoću
A svet neka radi kako mu je volja

Hoću da noć potraje kao svemir ceo
Da svaka zvezda bude naša i ničija više
A da onda sve što dole stoji bude isto
I da nikada s ovog mesta ne ode

Gledam ka njoj što dolazi
Verujem reči velikoj što priča
Noć nova pada, Zemlja raste
Mesto ovo cveta, drugi dan dolazi