Beležim ovo drhtavom rukom, jer me strava prethodnog
dana još minula nije. Na to mesto otišao sam još u prvim satima jutra, ali
morao sâm, jer ostale jaki strah ispuni. Reka je tekla, i snovi mi rasli, dok sam
gledao u malu građevinu u belom i svakom pogledu u glas se radovao. Prizor, koji
ću pamtiti, desio se odmah po mom dolasku na to mesto preke svireposti i
zapečatio svom snagom na moj već svačim izmoreni um. Vrata samo glasno
zaškripaše, a nevidljivi gospodar me stolicom usluži. Seo sam i slušao
pucketanje starih trošnih greda, kako i dalje svakoj oluji i nadolazećoj snazi
vode prkose. Tamo ispod stola na podu koji se daskama širio, prodiraše neko
svetlo, jako i nesnosno mojim očima još naviknutim na svet živih. Sagnuvši se,
mogao sam da vidim šta je, ali tek na par kratkih trenutaka, jer snage više
nije bilo. Po drvetu, a ispod gustog sloja prašnjave starosti, našao sam natpis
jedan, baš ovakav:
„Ko ovuda prolazi, neka reku sluša, ona nosi
snagu vremena starih...“
Odmaknuo sam se na bezbedno, lako skočivši
unazad.
Zapamtio sam dalje reči i njih glasno ponavljao,
teško ih sa usana sklanjajući:
„...ko ume neka gleda ka nama, neka nas vidi i u
svoj svet prizove...“
...
...
Нема коментара:
Постави коментар