недеља, 18. фебруар 2018.

Poseta


Beležim ovo drhtavom rukom, jer me strava prethodnog dana još minula nije. Na to mesto otišao sam još u prvim satima jutra, ali morao sâm, jer ostale jaki strah ispuni. Reka je tekla, i snovi mi rasli, dok sam gledao u malu građevinu u belom i svakom pogledu u glas se radovao. Prizor, koji ću pamtiti, desio se odmah po mom dolasku na to mesto preke svireposti i zapečatio svom snagom na moj već svačim izmoreni um. Vrata samo glasno zaškripaše, a nevidljivi gospodar me stolicom usluži. Seo sam i slušao pucketanje starih trošnih greda, kako i dalje svakoj oluji i nadolazećoj snazi vode prkose. Tamo ispod stola na podu koji se daskama širio, prodiraše neko svetlo, jako i nesnosno mojim očima još naviknutim na svet živih. Sagnuvši se, mogao sam da vidim šta je, ali tek na par kratkih trenutaka, jer snage više nije bilo. Po drvetu, a ispod gustog sloja prašnjave starosti, našao sam natpis jedan, baš ovakav:
„Ko ovuda prolazi, neka reku sluša, ona nosi snagu vremena starih...“
Odmaknuo sam se na bezbedno, lako skočivši unazad.
Zapamtio sam dalje reči i njih glasno ponavljao, teško ih sa usana sklanjajući:
„...ko ume neka gleda ka nama, neka nas vidi i u svoj svet prizove...“
...

Нема коментара:

Постави коментар