Navika da nikada ne slušam drugog važila je i tog letnjeg dana kada
sam odlučio da posetim gospodina Mirka. Prijatelj je odustao još na prvom
koraku, rekavši mi tiho: „Ja ne smem, ti idi.“ Reagovao sam: „Ali to je za
dobro svih nas“, i podsetio na naš sinoćnji razgovor, kada je ideja da nije
loše čuti šta drugi misle o strahovima bila nešto čega smo se svi držali.
Koliko god se neko plašio susreta sa čovekom za koga važi da mu
nisu sve misli na broju, ja nisam poverovao u to, i rešio da kod njega odem baš
svima u inat.
Niti je njihovo glasno dozivanje uspelo da me zadrži. Mahnuo sam,
ne okrenuvši se ka sada sigurno zapanjenim licima, i ubrzao na putu do Mirkove
kuće. Ulica je bila pregusta od jutarnje gužve ponedeljka. Da sam mogao i ja
bih glasno trubio i obaveštavao čitav grad o svom prisustvu. Nakratko uznemiren
prodornim zvukom automobilske sirene, okrenuh se lica punog nezadovoljnog
osmeha i pokazah čoveku da se stiša.
Onda sam prešao put i našao u novoj uskoj ulici, koja je vodila do
kuće našeg junaka.
Video sam ga u dvorištu; iako prvi put, po leđima nalik ravnoj
steni znao sam da je to on. Kapija je bila glasno škripava, da se Mirko odmah
uznemireno okrenuo ka meni.
Prvo što sam ugledao bio je osmeh staračkog gostoprimstva, pun
prekomerne zahvalnosti zbog posete.
„Kako ste?“, rekao sam i pružio ruku.
Mislio sam da može da me podigne tom daleko ispruženom rukom, bez
imalo greške.
„Dolazim po dogovoru“, rekao sam. „Ako se sećate?“
„Naravno“, reče on. „Star sam ali u glavu sve lako zapisujem.“
Krenu ka stepenicama kuće, još gledajući ka meni, da li ću ga pratiti...
Нема коментара:
Постави коментар